Još jedan Međunarodni dan žena u nizu dugom 112 godina, ali prvi kojega ne obilježavamo prosvjedima, marševima, na trgovima i ulicama gradova diljem svijeta. Pandemija COVID-19 sve nas je zatvorila u vlastite domove i brojnija okupljanja moguća su još jedino putem interneta, virtualno.   Koronakriza je i tema ovogodišnjeg obilježavanja Međunarodnog dana žena, odnosno tim povodom  Europski parlament naglašava upravo ključnu ulogu žena tijekom koronakrize.

Žene su predvodnice u borbi protiv pandemije koronavirusa, između ostalog i zato što prevladavaju u zdravstvenom sektoru. Mnoge su također teško pogođene jer su na nesigurnim radnim mjestima koja su nestala ili su se promijenila zbog krize. Turistički, odnosno ugostiteljski sektor upravo su jedni od onih najjače pogođenih pandemijom, a žene čine oko 54 posto zaposlenih u ovim djelatnostima. Osim toga, stalna ograničenja kretanja dovela su do porasta nasilja u obitelji. Parlament je pozvao na rješavanje tih nejednakosti.

Međunarodni dan žena izniknuo je iz radničkog pokreta na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Sjevernoj Americi i Europi. To je bilo vrijeme industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do prosvjeda zbog loših radnih uvjeta. Osmog ožujka 1857. u New Yorku prosvjedovale su tekstilne radnice zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Prosvjede je rastjerala policija, a radnice su netom nakon toga osnovale svoj sindikat. Prosvjedi su se nastavljali i dalje do kraja 19. st., i to na baš na 8. ožujka, ali je posebno zabilježen veliki prosvjed 1908. kada je 15.000 žena marširalo New Yorkom tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa.

Međunarodni dan žena prvi put je obilježen 28. veljače 1909. u New Yorku, a organizirala ga je Socijalistička partija Amerike inspirirana upravo velikim štrajkom njujorških tekstilnih radnica.

Druga međunarodna socijalistička internacionala organizirala je 1910. prvu Međunarodnu konferenciju žena u Kopenhagenu u Danskoj, na kojoj je na prijedlog njemačkih socijalistkinja Luise Zietz i Clare Zetkin utemeljen Međunarodni dan žena, kao dan borbe za ravnopravnost žena.

Ujedinjeni narodi proglasili su službeni Međunarodni dan žena tek 1975. godine, kada je Generalna skupština usvojila rezoluciju proglasivši Dan ljudskih prava žena i međunarodnog mira.

Žene još uvijek čine većinu siromašnih u svijetu, tri četvrtine žena starijih od 25 godina u Aziji i Africi je nepismeno, a nedostupnost obrazovanju i zdravstvenoj skrbi žena globalno je u porastu. U prosjeku, žene zarađuju 30-40 posto manje od muškaraca za isti posao, nema ih ili su podzastupljene u svim centrima političke moći. Žene su i dalje, svugdje u svijetu, većina žrtava nasilja, a stradanja žena i djece u imperijalističkim ratovima širom svijeta i broj njihovih žrtava, prelazi broj žrtava onih koji su u uniformama. Jedna od tri žene na svijetu žrtva je nasilja, a svakih 10 minuta umire jedna djevojka od posljedica nasilja. Globalno, oko jedne trećina žena između 20 i 24 godine kao djevojčice su bile žrtve prisilnih brakova.

Borba za ženska prava, ženska radnička i sindikalna prava i jednakost još uvijek nije završena. Rodna jednakost nije izborena, propisi su i dalje puni rupa kroz koje bujaju novi načini izrabljivanja žena, nemogućnost napredovanja, češći rad po ugovorima na određeno ili nepuno radno vrijeme, niže plaće tokom rada te siromaštvo u starosti. Razlike između plaća muškaraca i žena još uvijek se ne smanjuju: muškarac u Hrvatskoj godišnje prosječno zaradi oko 10.400 kuna bruto više od žene. Niže plaće danas podrazumijevaju i niže mirovine sutra.

Kao što smo već spomenuli, djelatnosti ugostiteljstva i turizma spadaju u djelatnosti u kojima su najzastupljenije žene – njih oko 54 posto. Međutim žene se u pravilu zapošljavaju na slabije plaćenim radnim mjestima (spremačice, sobarice, pralje, pomoćna radna snaga u kuhinji, hortikultura), a poseban problem je što je većina tih radnih mjesta u velikom postotku sezonskog karaktera. Znatno manji postotak je na radnim mjestima recepcionarke, kuharice ili konobarice. Žene najčešće rade u smjenskom radu, a prosječna sezonska radnica iz sektora turizma i ugostiteljstva radi od 3 do najviše 5 mjeseci godišnje, u iznimno stresnom i psiho-fizičkim zahtjevnom radnom okruženju, vrlo često i više od zakonom propisanih 60 sati tjedno. Ugovor o radu vrlo često potpisuje svakog mjeseca, radi bez dana godišnjeg odmora i bez prava na bolovanje. U sindikat se rijetko učlanjuju zbog straha od gubitka posla.  Položaj radnica u ugostiteljstvu i turizmu nakon pedesete godine života još je teži jer zbog intenziteta posla kojim se bave sve teže odgovaraju izazovima intenziteta rada u tim djelatnostima.

Savez samostalnih sindikata Hrvatske ( SSSH) priključio se globalnoj kampanji protiv nasilja nad ženama te traži poduzimanje hitnih i odlučnih koraka. SSSH je stoga danas od Vlade Republike Hrvatske zatražio žurno pokretanje postupka ratifikacije Konvencije br. 190 o nasilju i uznemiravanju u svijetu rada, koju je Međunarodna organizacija rada usvojila na 108. zasjedanju Međunarodne konferencije rada u lipnju prošle godine. Hrvatska Vlada tada je poduprla donošenje te Konvencije, no vrijeme je da se poduzmu konkretne mjere i na nacionalnoj razini i da se formalno prihvate međunarodni standardi koji su djelomično već uključeni u hrvatsko zakonodavstvo i praksu.

Nasilje nad ženama i dalje nezaustavljivo raste u cijeloj Europi i pritom ne staje na kućnom pragu, potpomognuto nedostatnim zakonodavnim okvirom i nekažnjavanjem počinitelja. Fizičko ili psihičko nasilje nad ženama događa se i na radnome mjestu, neovisno o sektoru u kojem rade, zanimanju ili razini obrazovanja. Iako je rizik stvaran za sve, neka su radna mjesta posebno ranjiva, primjerice medicinske sestre, učiteljice i profesorice, radnice zaposlene na poslovima skrbi, čistačice, radnice u prometu, maloprodaji i zaposlene u hotelima.

SSSH će 8. ožujka, na Međunarodni dan žena, organizirati konferenciju za medije i javnu akciju "Za radno mjesto i dom bez nasilja – ratificirajte Konvenciju br. 190!" u 9.30 sati na Trgu sv. Marka.