„U Sindikatu me zadržao osjećaj sigurnosti!“
Ankica Zubović članica je Sindikata turizma i usluga Hrvatske ravno četrdeset i četiri godine, koliko je i zaposlena u JUNP Plitvička Jezera. Ova članica Sindikata, s vjerojatno najdužim sindikalnim stažem u STUH-u, ovih dana odlazi u zasluženu mirovinu, a time prestaje i njezino članstvo u Sindikatu. Tim povodom s Ankicom smo odlučili porazgovarati, kako bismo se, barem na taj način, zahvalili i njoj, ali i svim ostalim dugogodišnjim članovima na vjernosti i povjerenju koje su nam darovali.
Na početku svojega radnoga vijeka, davne 1970. godine, Ankica je radila na svim mogućim radnim mjestima u računovodstvu. Nakon toga radila je kao kalkulant i likvidator trgovačke robe, referent poreza na promet i komercijalist u komercijalnom sektoru, da bi 1978. godine počela raditi u službi interne kontrole Ustanove kao glavni kontrolor – na tom je radnom mjestu ostala sve do danas.
Tada, krajem sedamdesetih godina, radnike u službi interne kontrole rukovodstvo Ustanove cijenilo je, poštovalo i podržavalo u njihovim akcijama, što danas, nažalost, nije slučaj.
Ankica se prisjeća prošlih vremena i nastavlja govoreći kako je i danas kolege na poslu cijene kao osobu i kao profesionalca. „Bez obzira na godine staža i života osjećam da sam i dalje sposobna raditi, pa sam se obratila današnjoj ravnateljici Ustanove da mi produži radni odnos do kraja ove godine. Na žalost zamolba je odbijena bez razumnog obrazloženja. U svemu tome me najviše razočaralo to što me ravnateljica nije željela ni primiti da me upozna kao radnicu koja ima toliko staža u Ustanovi koliko ona ima godina života, pokazujući time da me ne cijeni ni kao osobu ni kao radnika. Ali takvo ponižavajuće ponašanje današnjeg rukovodstva nije samo prema meni već prema velikoj većini radnika, bilo stalnih bilo sezonaca.“
Što Vas je sve te godine zadržalo u Sindikatu?
U sindikatu me zadržao osjećaj sigurnosti, zaštita mojih radničkih prava koju mi je pružao Sindikat. Žao mi je što je u odnosu na broj zaposlenih u Ustanovi broj članova sindikata relativno mali, ali tomu je tako dokle god prava iz kolektivnog ugovora koja teškom mukom ispregovara sindikat uživaju svi zaposleni – i članovi sindikata koji plaćaju članarinu i oni koji to nisu pa sva prava koriste „besplatno“.
Uglavnom, bilo mi je važno znati da se uvijek mogu obratiti Sindikatu budu li moja prava ugrožena, odnosno dogodi li mi se nešto loše.
Jeste li se ikada poželjeli isčlaniti iz Sindikata?
Na žalost, u počecima djelovanja STUH-a u našoj Ustanovi, bilo je trenutaka kad sam poželjela izaći iz članstva zbog osoba koje su gledale isključivo vlastite interese, a bile su izabrane sindikalnim povjerenicima. Srećom, nisam to učinila i ljudi su se promijenili.
Koja vremena u svom sindikalnom stažu ocjenjujete najtežima?
Po prirodi sam skromna osoba i puno toga stoički podnosim, ali najteže vrijeme je bilo vrijeme rata i prognanstva kao i povratništva u poraću. Lijepa sjećanja ostaju na neka prošla vremena, a pojedinih razdoblja danas se ne želim niti sjetiti.
Imate li kakvu poruku za generacije koje dolaze, mlade radnike koji se tek zapošljavaju?
Generacijama koje dolaze bih zaželjela da i oni dožive trenutak odlaska u mirovinu, a da do tada čuvaju radna mjesta pošteno i marljivo radeći, da rade sa srcem, uz puno ljubavi i razumijevanja, a naročito tolerancije. Da porade na sebi jer rad na sebi je put ka boljem razumijevanju ne samo sebe već i drugih, te put ka boljem uspjehu. Moraju naučiti davati sebe i primati od drugih. I svakako bih im poručila da se učlane u sindikat jer im je to jedina garancija da će im radnička prava biti zaštićena. A upravo brojnost članstva je najveća snaga svakog sindikata.
Ankici želimo da uživa u godinama koje slijede, zaslužila je odmor i manje stresa. Ponosni smo što je sve ove godine bila naša članica!