06.10.2021

Jutarnji list: Na pomolu ogromni zaokret: Kriza donosi kolektivne pregovore, nekima i bolje plaće?

JUTARNJI LIST

 Piše: Gordana Grgas

Foto: Goran Mehkek/Cropix

Objavljeno:  02. listopad 2021. 15:46

 

Na pomolu ogromni zaokret: Kriza donosi kolektivne pregovore, nekima i bolje plaće?

"Mi smo u proteklih 30 godina de facto kontinuirano bili u fazi viška radne snage, imali smo visoku nezaposlenost te nije postojao strukturni pritisak na poslodavce da promijene odnos prema radnoj snazi. Sada smo u fazi kad se ta situacija bitno mijenja i to će uvelike zapravo olakšati poziciju sindikata“"

 

Zaintrigirao nas je jedan sporazum kojim su sindikati i poslodavci krenuli u ovu jesen iako to zasad nije izazvao mnogo buke. U pitanju je Sporazum o unapređenju višesektorske i sektorske suradnje između Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i Hrvatske udruge poslodavaca, potpisan sredinom rujna. Naizgled je skroman, sa svega 15 članaka, ali sadrži jednu znakovitu stavku - obje strane kažu da će poticati kolektivno pregovaranje. Postavili smo si stoga pitanje ide li Hrvatska, suočena s nedostatkom radnika, možda ozbiljnije u smjeru sređivanja stanja na tržištu rada granskim kolektivnim ugovorima, odnosno što se od toga uopće može očekivati u tzv. realnom sektoru.

U srpnju je na Ljetnoj školi SSSH gostovao predsjednik poslodavačke udruge Mihael Furjan, inače prvi čovjek Plive, a kolektivni ugovor u radnim odnosima opisao je kao "stvar higijene i elementarnih prava". Službeno pak iz poslodavačke udruge poručuju da je to jedan od važnih alata na raspolaganju kojem treba pristupiti s "izuzetnom pažnjom" i ocijeniti kada je bolje zadovoljavajuću razinu međusobnih prava i obveza pokušati postići granskim kolektivnim pregovorima, a kada na razini kompanija. Trenutno u Hrvatskoj postoje samo dva granska ugovora u gospodarstvu, i to u graditeljstvu, čija je primjena odlukom ministra proširena na sve poduzetnike i radnike u tom sektoru, te u djelatnosti ugostiteljstva. Iz HUP-a dodatno potvrđuju da je sektor prijevoza putnika odlučio ići u tom smjeru dok su u teretnom prijevozu "pokazali interes", a razlog je što se "veliki dio dohotka u nekim tvrtkama - pretežito malim, isplaćuje u sivoj zoni što je nelojalna konkurencija koju bi se kolektivnim granskim ugovorom proširene primjene nastojalo eliminirati".

Nešto se, dakle, počelo kuhati. Ako se o tome pita jednog od stručnjaka koji se već niz godina bavi područjem kolektivnog pregovaranja, izvanrednog profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu Dragana Bagića, sindikati već dugo traže da se pokrenu pregovori, a zbog promjene okolnosti na tržištu rada, odnosno nedostatka kvalitetne radne snage, za to bi više sluha mogli imati i poslodavci.

Manjak radnika

"Mi smo u proteklih 30 godina de facto kontinuirano bili u fazi viška radne snage, imali smo visoku nezaposlenost te nije postojao strukturni pritisak na poslodavce da promijene odnos prema radnoj snazi. Mislim da smo sada u fazi kad se ta situacija bitno mijenja, i to će uvelike zapravo olakšati poziciju sindikata. Sad su oni na potezu, tu strukturnu priliku moraju iskoristiti za svoju revitalizaciju", komentira. Jedna od glavnih njihovih zadaća je upravo kolektivno pregovaranje, na razini kompanija ili cijelih sektora, kada im s druge strane sjedi poslodavačka udruga.

Ključni dio bi, jasno, trebale biti plaće. Je li realno očekivati da bi moguće intenziviranje kolektivnog pregovaranja vodilo povećanju plaća, pitamo ga. "Za neke djelatnosti da, primjerice za sektor trgovine koji tradicionalno ima niske plaće, a radno je intenzivan i zapošljava velik broj ljudi. Tu bi jedan kvalitetan granski kolektivni ugovor mogao učiniti nešto i u pogledu dizanja plaća. Možda i u još nekim djelatnostima tog tipa, ali ne bih očekivao da će u kratko vrijeme to pitanje riješiti kolektivno pregovaranje. To će prije riješiti nestašica radne snage. Hrvatskoj neće biti lako niti uvoziti radnike jer njen ukupni imidž kao zemlje primateljice nije posebno jak. Hrvatski poslodavci će teško privući, a pogotovo zadržati strane radnike jer oni gledaju da im to bude privremena stanica, pa da mogu dalje", napominje naš sugovornik oslikavajući uvjete na tržištu.

Pokušavši ustanoviti kako stvari stoje s brojem važećih kolektivnih ugovora i radnika na koje se oni odnose, saznajemo da, zapravo, nitko u zemlji u ovom času nema pouzdane podatke jer se evidencije vode na više mjesta i nema sustava koji bi omogućio praćenje u realnom vremenu, a zadnji sveobuhvatni podaci prikupljeni su istraživanjem koje je proveo upravo Bagić sa suradnicima 2014./2015. godine. Tada je kolektivnim ugovorima bilo pokriveno 53 posto radnika u Hrvatskoj (oko 650 tisuća radnika), a novo istraživanje bit će provedeno ove jeseni. Povijesno, podaci pokazuju da je krajem 90-ih godina prošlog stoljeća pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima bila daleko veća, oko 70 posto, te se od onda ustrajno smanjuje. Iako u SSSH-u barataju labavom procjenom da se pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima u Hrvatskoj u međuvremenu srozala na 45 posto, Bagić ipak ne očekuje, temeljem praćenja događaja na toj sceni, da je ona ispod 50 posto.

Što se tiče broja samih ugovora, ima ih mnogo, zadnje procjene govore oko 600, ali to se uglavnom odnosi na tzv. kućne ugovore koji su vrlo šaroliki i pokrivaju pojedina poduzeća. Onih širokih, granskih ugovora, koji imaju potencijalnu snagu da reguliraju odnose u cijelim djelatnostima, vrlo je malo i situacija je takva da prevladavaju u javnom sektoru. Nadu da sektorsko kolektivno pregovaranje opet ulazi u modu te da će se postojećoj dvojki, u graditeljstvu i ugostiteljstvu, pridružiti i trgovina, pa možda i metalska, drvna ili prehrambena industrija, navodi Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog i javne politike u SSSH-u. U toj sindikalnoj središnjici su sa Zakladom Friedrich Ebert i agencijom Hendal proveli ove godine i istraživanje o informiranosti i stavovima radnika o kolektivnom pregovaranju na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1000 ispitanika, iz kojeg proizlazi da 82 posto ispitanih smatra da su radnici koji imaju radne odnose uređene kroz kolektivne ugovore u boljem položaju, a 74 posto ispitanika na koje se ne primjenjuje kolektivni ugovor kaže da bi voljeli da se to promijeni. S druge strane, istraživanje koje su proveli u travnju pokazalo je da samo 57 posto ispitanika zna što je kolektivni ugovor.

Oprez u HUP-u

Iz HUP-a, kako je vidljivo, nisu najavili lavinu pokretanja sektorskih kolektivnih ugovora i dosta su oprezni, a što se pak tiče postojećih, skreću nam pažnju da su graditeljstvo i ugostiteljstvo djelatnosti s najizraženijim udjelom sive ekonomije, pa je granski kolektivni ugovor i značajan alat "za sprječavanje nelojalne konkurencije i zaštite radničkih prava, posebno po pitanju isplate i uređenja minimalnih plaća". Inspektori rada, doduše, do sada nisu nadzirali minimalne plaće po kolektivnim ugovorima nego samo isplatu zakonske minimalne plaće, ali izmjenama zakona to bi se trebalo promijeniti. Doduše, samo za granske kolektivne ugovore s proširenim djelovanjem, a trenutno se to odnosi samo na graditeljstvo. Taj zakonski pomak u sindikatu ipak ocjenjuju značajnim.

Praćenje trendova kolektivnog pregovaranja je važno jer je to jedan od pokazatelja funkcioniranja tržišta rada, a pokrivenost kolektivnim ugovorima govori u kojoj je mjeri u nekoj zemlji to tržište uređeno i organizirano ili više nalikuje neorganiziranom tržištu roba, napominje Bagić. Ti se pokazatelji traže i na razini EU, ali Hrvatska obično nudi neažurne ili necjelovite podatke. Ipak, pitamo, kako stojimo u usporedbi s drugim članicama EU prema postojećim podacima? Vrtimo se oko europskog prosjeka, kratak je odgovor, no taj prosjek je vrlo varljiv podatak.

"U Europskoj uniji postoji skupina zemalja koja ima jako visoku pokrivenost radnika kolektivnim ugovorima, iznad 80 posto, kao što su Francuska, Švedska i općenito sjeverna Europa te druga skupina od desetak zemalja s vrlo niskom pokrivenosti, od deset do 40 posto, što su mahom bivše komunističke zemlje s istoka Europe, uz izuzetak Slovenije i Hrvatske. One se nalaze u sredini, gdje su i Njemačka i Austrija", objašnjava Bagić. Komparacija vezana uz sam sustav kolektivnog pregovaranja pokazuje velike razlike između Hrvatske i zemalja koje se tu smatraju uzorima. Tako smo u Hrvatskoj svjedoci niza različitih obrazaca i praksi, svaka industrija ili poduzeće pregovara za sebe, u svoje vrijeme, na drugačiji rok, dok je, recimo, u Norveškoj ili Švedskoj, sustav sinkroniziran i sve djelatnosti pregovaraju u određeno vrijeme, kolektivni se ugovori potpisuju na relativno kratki rok od dvije-tri godine i onda se točno zna kada je novi ciklus pregovora, kad se ažuriraju i ponovno utvrđuje cijena rada, faktički u cijeloj ekonomiji. Stoga je i moguće da, kako kaže Bagić, u takvim zemljama sustav kolektivnog pregovaranja nije samo mehanizam zaštite interesa i prava neposredne skupine radnika nego je jedan od mehanizama vođenja makroekonomske politike. U Hrvatskoj kolektivno pregovaranje, iako je pokrivenost relativno visoka, nije ni blizu da postane takav mehanizam.

Naš sugovornik navodi još nekoliko zanimljivih razlika i kritika na račun domaćih praksi koje nam govore da sam broj kolektivnih ugovora ili formalni postotak pokrivenosti radnika nisu dovoljni pokazatelji. Kad, recimo, prezentira u okviru međunarodnih projekata obilježja kolektivnog pregovaranja u Hrvatskoj, gdje u gotovo 40 posto kolektivnih ugovora plaća nije uređena (što znači da nije precizno definirana po razredima, vrstama poslova itd.), onda mu kolege iz drugih zemalja znaju reći da to i nisu kolektivni ugovori. "Kod nas se u mnogim slučajevima kolektivno pregovaranje vodi oko sporednih stvari, a ne oko bitnoga. Bitna je plaća i kretanje plaće u odnosu na produktivnost poslodavca. To je ono što bi trebala biti središnja tema. U norveškom sustavu, na primjer, glavna tema pregovora je raspodjela dodane vrijednosti koju neka tvrtka stvara. Pregovara se o tome koji postotak stvorene dodane vrijednosti ostaje kapitalu, dakle vlasnicima, za dalje investiranje ili isplatu dividendi, a koji dio ide radnicima kroz plaće", kaže Bagić, "a mi nismo ni blizu takvoj vrsti pregovora."

Razloga je tome mnogo, tumači, od načina nastanka modernih sindikata u Hrvatskoj, koji na početku tranzicije nisu shvatili bit sindikalnog organiziranja u kapitalističkom sustavu, a dijelom je i posljedica toga što su se bojali pritisnuti poslodavce kako ih ovi ne bi odbili pa su onda pristajali na bilo kakve kolektivne pregovore "pa iako se oni sveli samo na božićnice, regres i slično, da bi zadržali kolektivno pregovaranje i mogli reći članovima - evo mi ipak imamo nekog smisla, nešto smo izborili". Napominje da danas kod nas postoje slučajevi "fake sindikalizma", gdje sindikati čak imaju i značajno članstvo i imaju tradiciju kolektivnog pregovaranja, a zapravo još nisu došli do biti sindikalnog djelovanja i pregovora o raspodjeli dodane vrijednosti koju kompanija stvara. Kritike bi, naravno, bilo nepravedno uputiti samo na adresu sindikata. Poslodavci najčešće, premda to nije baš posve točno, napominje Bagić, polaze od pozicije da njima nije u interesu imati kolektivni ugovor i sindikat, pogotovo jak, i često djeluju tako da ili izbjegavaju kolektivno pregovaranje ili sprječavaju i demotiviraju organizaciju osnivanja sindikata, "a ako postoji sindikat i tradicija pregovaranja, onda nastoje to održati na pro forma razini".

Batine od sindikata

Primjećujemo da već neko vrijeme Vlada, posebno resorni ministar Josip Aladrović, poručuje kako valja u Hrvatskoj poticati kolektivno pregovaranje. Odakle dolazi ta sklonost, pitamo Bagića. On smatra kako se radi o političkoj odluci.

"Ova Vlada je u proteklom periodu dobila batine od sindikata - a prethodna Milanovićeva je to iskusila više puta, kada je ulazila u rat sa sindikatima i svaki put izgubila – i mislim da je Andrej Plenković naučio lekciju nakon što je pokušao voditi sličnu politiku i također izgubio. Primjer tome je bio mirovinska reforma. Njegova Vlada je promijenila poziciju spram sindikata iz tih razloga", komentira naš sugovornik. Izvodi stoga zaključak, koji izlaže i obrazlaže u članku koji će do kraja godine objaviti u jednom međunarodnom zborniku, da nije točno ono što se u Hrvatskoj često govori, da su hrvatski sindikati slabi i neučinkoviti. "Oni su se pokazali puno jači i utjecajniji, pogotovo u posljednjih deset godina, u nekim kritičnim momentima. Imali smo niz situacija kada su uspjeli spriječiti negativne odluke na štetu radnika, no još nemaju snagu preokrenuti cijelu paradigmu ekonomske politike u korist interesa radnika", zaključuje. Sada su, prema njegovoj ocjeni, na raskrižju, pa mogu jačati, ali mogu i oslabiti do marginalizacije, što će ovisiti i o njihovoj sposobnosti da zadrže staro i privuku novo članstvo. Budući pak da se nastavljaju pregovori o Zakonu o radu i fleksibilizaciji ugovora o radu, zaključujemo mi, tu će se brzo pokazati kako su u ovom trenutku raspoređene karte.

Kolektivni ugovori

  • Aneks KUU 8.3.2021.Preuzmi
  • Sporazum sindikati i HUP, 8.6.2020.Preuzmi
  • Kolektivni ugovor ugostiteljstva, 20.12.2019., NN 5/20Preuzmi
  • Odluka o proširenju primjene Dodatka I o izmjenama i dopunama KUUPreuzmi

Anketa

Je li vam otkazan ugovor o radu (ili nije produžen) kao posljedica pandemije COVID-19?
Pogledajte ostale ankete