U predmetu C-19/23 pred Sudom Europske unije tužitelj je bila Kraljevina Danska uz podršku Kraljevine Švedske, dok su tuženici bili Europski parlament i Vijeće Europske unije. Danska je 18. siječnja 2023. godine podnijela tužbu za poništenje Direktive (EU) 2022/2041 o primjerenim minimalnim plaćama u Europskoj uniji, koja je usvojena u listopadu 2022. godine.

Predmet spora odnosio se na tvrdnju Danske da sadržaj Direktive prelazi ovlasti Europske unije. Danska je argumentirala kako Direktiva direktno zadire u određivanje plaća u državama članicama, što je isključeno iz nadležnosti EU-a prema članku 153. stavku 5. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Također je tvrdila kako Direktiva zadire u pravo na udruživanje radnika i poslodavaca te krši načelo prijenosa ovlasti iz članka 5. stavka 2. Ugovora o Europskoj uniji.

Važno je napomenuti kako je Direktiva usvojena uz potporu 24 od 27 država članica. Samo su Danska i Švedska glasale protiv, dok se Mađarska suzdržala od glasovanja. Danska i Švedska imaju posebne sustave u kojima se plaće ne određuju zakonskim minimalnim plaćama, već isključivo kroz kolektivne ugovore između socijalnih partnera, što objašnjava njihovo protivljenje ovoj Direktivi.

Sud Europske unije odbio je pokušaj Danske i Švedske da u potpunosti poništi Direktivu o primjerenim minimalnim plaćama, čime je potvrdio legitimitet i ovlast Europske unije da djeluje u području radničkih prava, socijalnih standarda i borbe protiv siromaštva zaposlenih. Ova presuda predstavlja važan presedan koji potvrđuje da EU može regulirati uvjete rada, uključujući i aspekte koji se tiču primjerenosti plaća, sve dok ne ujednačuje konkretne razine plaća i poštuje autonomiju država članica.

Djelomičnim poništenjem najlakše odredbe o konkretnim kriterijima za određivanje plaća, Sud je pokazao osjetljivost za ravnotežu između socijalne politike Europske unije i autonomije država članica u određivanju plaća.

Direktiva i dalje ima snažan učinak na promicanje dostojanstvenih plaća diljem Europske unije i na jačanje kolektivnog pregovaranja kao temelja europskog socijalnog modela.

U nastavku donosimo cijelu informaciju i sažetak presude Suda Europske unije dobivenu iz Ureda za socijalno partnerstvo Vlade Republike Hrvatske

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE

Ured za socijalno partnerstvo

Zagreb, 12.11. 2025.

INFORMACIJA I SAŽETAK PRESUDE SUDA EUROPSKE UNIJE C-19/23

(Direktiva o primjerenim minimalnim plaćama)

1. Uvod u predmet i stranke u postupku

U predmetu C-19/23 pred Sudom Europske unije tužitelj je bila Kraljevina Danska uz podršku Kraljevine Švedske, dok su tuženici bili Europski parlament i Vijeće Europske unije. Danska je 18. siječnja 2023. godine podnijela tužbu za poništenje Direktive (EU) 2022/2041 o primjerenim minimalnim plaćama u Europskoj uniji, koja je usvojena u listopadu 2022. godine.

Predmet spora odnosio se na tvrdnju Danske da sadržaj Direktive prelazi ovlasti Europske unije. Danska je argumentirala kako Direktiva direktno zadire u određivanje plaća u državama članicama, što je isključeno iz nadležnosti EU-a prema članku 153. stavku 5. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Također je tvrdila kako Direktiva zadire u pravo na udruživanje radnika i poslodavaca te krši načelo prijenosa ovlasti iz članka 5. stavka 2. Ugovora o Europskoj uniji.

Važno je napomenuti kako je Direktiva usvojena uz potporu 24 od 27 država članica. Samo su Danska i Švedska glasale protiv, dok se Mađarska suzdržala od glasovanja. Danska i Švedska imaju posebne sustave u kojima se plaće ne određuju zakonskim minimalnim plaćama, već isključivo kroz kolektivne ugovore između socijalnih partnera, što objašnjava njihovo protivljenje ovoj Direktivi.

2. Mišljenje nezavisnog odvjetnika

Dana 14. siječnja 2025. godine, nezavisni odvjetnik Emiliou dao je svoje mišljenje u kojem je predložio potpuno poništenje Direktive. U svom elaboriranom mišljenju, zaključio je kako Direktiva izravno zadire u određivanje plaća, što Europska unija nema ovlast regulirati prema Ugovorima.

Nezavisni odvjetnik argumentirao je kako članak 153. stavak 5. Ugovora o funkcioniranju Europske unije koji isključuje “plaće” iz nadležnosti EU-a treba tumačiti široko. Prema njegovom mišljenju, to isključenje ne pokriva samo razinu plaća, već i sve modalitete njihova određivanja i sustave za određivanje plaća u državama članicama.

Posebno problematičnim smatrao je članak 5. Direktive koji propisuje konkretne kriterije za određivanje primjerenosti minimalnih plaća, uključujući kupovnu moć, opću razinu plaća, stopu rasta plaća i nacionalnu produktivnost. Tvrdio je kako ovi kriteriji nisu samo proceduralni, kako tvrde institucije EU-a, već da predstavljaju “supstancijalnu obvezu prerušenu u proceduralnu obvezu”. Njegovim riječima, povezivanje zakonske minimalne

2

plaće sa stopom rasta plaća neizbježno usmjerava razinu plaća i time izravno utječe na ono što je isključeno iz nadležnosti EU-a.

3. Presuda Suda Europske unije

Dana 11. studenoga 2025. godine, Sud Europske unije u sastavu Velikog vijeća donio je presudu u ovom predmetu. Sud je odbacio glavni zahtjev za poništenje Direktive i potvrdio valjanost većeg dijela spornog propisa. Time je Sud odbio argumente Danske i Švedske kako Direktiva predstavlja izravno uplitanje u određivanje plaća, da narušava pravo na udruživanje ili da na bilo koji drugi način prelazi ovlasti koje su države članice prenijele na Europsku uniju.

Međutim, Sud je djelomično udovoljio tužbi i poništio dvije konkretne odredbe Direktive. Prvа poništena odredba je članak 5. stavak 2., koji je detaljno propisivao kriterije koje države članice moraju uzeti u obzir pri određivanju primjerenosti zakonskih minimalnih plaća. Ti kriteriji uključivali su kupovnu moć zakonskih minimalnih plaća uzimajući u obzir troškove života, opću razinu plaća i njihovu distribuciju, stopu rasta plaća te nacionalnu razinu i trendove produktivnosti. Druga poništena odredba odnosila se na dio članka koji je sprječavao smanjenje minimalnih plaća kada su automatski indeksirane.

Unatoč djelomičnom poništenju, ključne odredbe Direktive ostale su na snazi. Članak 5. stavak 1. ostaje valjan, što znači da države članice i dalje imaju obvezu uspostaviti postupke za određivanje i ažuriranje minimalnih plaća s ciljem postizanja pristojnog životnog standarda i smanjenja siromaštva zaposlenih. Posebno važan je članak 5. stavak 4. koji propisuje referentne pragove primjerenosti od 50% prosječne plaće i 60% medijalne plaće, poznate kao “prag dostojanstva”. Ovi pragovi ostaju obvezujući kao mjerilo za procjenu jesu li minimalne plaće dostatne za osiguravanje dostojanstvenog života.

Također ostaje na snazi članak 4. Direktive koji obvezuje države članice promicati kolektivno pregovaranje o plaćama. Države s pokrivenošću kolektivnim ugovorima ispod 80% moraju izraditi i provesti akcijske planove za promicanje kolektivnog pregovaranja. Ostale odredbe o zaštiti radnika koji koriste svoja prava, transparentnosti sustava i praćenju provedbe Direktive također ostaju u potpunosti valjane.

4. Pravno tumačenje i interpretacija presude

Sud Europske unije u svojoj presudi slijedio je uobičajeno tumačenje da isključenje “plaća” iz nadležnosti EU-a mora biti usko, odnosno restriktivno. Ovo je suprotno širokom tumačenju koje je predlagao nezavisni odvjetnik Emiliou. Sud je zaključio kako Direktiva ne ujednačuje razinu plaća jer ne propisuje konkretne iznose minimalnih plaća u pojedinim državama članicama.

Prema tumačenju Suda, Direktiva uspostavlja proceduralni okvir za određivanje plaća, što pripada u područje “uvjeta rada” iz članka 153. stavka 1. točke (b) Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Sud je ocijenio kako Direktiva ne predstavlja izravno uplitanje u autonomiju država članica pri određivanju razine plaća, jer države zadržavaju punu slobodu u odlučivanju o konkretnim iznosima minimalnih plaća.

3

Međutim, Sud je ipak prepoznao kako je članak 5. stavak 2. bio previše detaljan. Propisivanjem konkretna četiri kriterija koje države moraju uzeti u obzir, ta odredba prelazila je granicu između proceduralnog okvira i supstancijalne intervencije u sustave određivanja plaća. Stoga je Sud poništio tu odredbu, ali zadržao ostale elemente Direktive koji uspostavljaju opći cilj primjerenosti minimalnih plaća i referentne pragove za njenu procjenu.

5. Politički i socijalni značaj presude

Presuda predstavlja svojevrsni kompromis između različitih vizija socijalne Europe. Djelomičnim poništenjem članka 5. stavka 2., Sud je pokazao razumijevanje za zabrinutosti nordijskih zemalja koje imaju duboko ukorijenjene tradicije autonomnog socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja. Sud je tako zadovoljio dio zabrinutosti Danske i Švedske, ali je istovremeno zadržao bit i svrhu Direktive.

Posebno je važno da presuda potvrđuje povjerenje u kolektivno pregovaranje kao temelj europskog socijalnog modela. Obveza promicanja kolektivnog pregovaranja ostaje netaknuta, što je ključno za održivost nacionalnih sustava socijalnog dijaloga. Time je Sud pokazao kako poštuje različite tradicije određivanja plaća u državama članicama, bilo kroz zakonske minimalne plaće ili kroz kolektivne ugovore.

6. Konkretni učinci na države članice

Nakon ove presude, države članice koje imaju zakonske minimalne plaće i dalje moraju uspostaviti transparentne i jasne postupke za određivanje i ažuriranje tih plaća. Moraju koristiti referentne pragove od 50% prosječne plaće i 60% medijalne plaće kao osnovu za procjenu je li minimalna plaća primjerena i dostatna za dostojanstven život. Države su obvezne osigurati da minimalne plaće omogućuju pristojan životni standard, smanjuju siromaštvo zaposlenih i doprinose socijalnoj koheziji. Također, moraju omogućiti radnicima pristup djelotvornim pravnim lijekovima ako njihova prava nisu poštovana.

Sve države članice, bez obzira imaju li zakonsku minimalnu plaću ili ne, moraju aktivno promicati kolektivno pregovaranje o plaćama. Države s pokrivenošću kolektivnim ugovorima ispod 80% zaposlenih moraju izraditi i provoditi akcijske planove za povećanje te pokrivenosti. Sve države dužne su zaštititi radnike i sindikate od anti-sindikalnih praksi i osigurati da kolektivno pregovaranje može funkcionirati bez prepreka.

Što se tiče promjena koje proizlaze iz poništenja članka 5. stavka 2., države članice više nisu formalno obvezane koristiti četiri specifična kriterija koja su bila propisana. To znači da ne moraju obvezno uzimati u obzir kupovnu moć, razinu plaća, stopu rasta plaća i produktivnost na način kako je to bilo propisano u poništenoj odredbi.

U praktičnom smislu, Direktiva ostaje na snazi i države je moraju prenijeti u svoje nacionalno zakonodavstvo. Rok za prenošenje bio je 15. studeni 2024. godine, što znači da bi većina država već trebala imati usklađeno nacionalno zakonodavstvo. Referentni pragovi od 50% prosječne i 60% medijalne plaće ostaju obvezujući kao mjerilo primjerenosti minimalnih plaća.

4

Zaključak

Sud Europske unije odbio je pokušaj Danske i Švedske da u potpunosti poništi Direktivu o primjerenim minimalnim plaćama, čime je potvrdio legitimitet i ovlast Europske unije da djeluje u području radničkih prava, socijalnih standarda i borbe protiv siromaštva zaposlenih. Ova presuda predstavlja važan presedan koji potvrđuje da EU može regulirati uvjete rada, uključujući i aspekte koji se tiču primjerenosti plaća, sve dok ne ujednačuje konkretne razine plaća i poštuje autonomiju država članica.

Djelomičnim poništenjem najlakše odredbe o konkretnim kriterijima za određivanje plaća, Sud je pokazao osjetljivost za ravnotežu između socijalne politike Europske unije i autonomije država članica u određivanju plaća.

Direktiva i dalje ima snažan učinak na promicanje dostojanstvenih plaća diljem Europske unije i na jačanje kolektivnog pregovaranja kao temelja europskog socijalnog modela.